Besplatan prevoz učenika nije svima jednako dostupan

196

Milica Stanković iz Potočara kod Brčkog svakog dana, otkako je njen petnaestogodišnji sin Ivan krenuo u školu, svog đaka vozi u školu i iz škole, te vrijeme koje provodi Ivan na časovima, ona provodi u školskom holu, jer nikada ne zna kada mu može zatrebati. Razlog tome je što je Ivan vezan za invalidska kolica od malih nogu, zbog oštećenja kičme sa kojim živi od rođenja, prenosi TSD.

To je nešto što bi svaka majka uradila i radi – bori se do zadnjeg atoma snage da njeno dijete ima jednake uslove za školovanje, kao i druga djeca, i nikad se posustaje.

Međutim, Ivan ipak nema jednake uslove školovanja. Mogućnost besplatnog prevoza đaka do i od škole, porodica Stanković ne može da koristi, jer je prvo autobusko stajalište od njihove kuće udaljeno 2 km, a sa druge strane nijedan autobus koji se koristi za prevoz đaka, nema rampu za invalide.

“Od prvog dana Ivanovog školovanja išla sam u Odjeljenje za obrazovanje, tražila pomoć, ne milostinju, nego ono što mi pripada, s obzirom da Ivan ima tjelesna oštećenja. Nisu u mogućnosti da mi obezbjede adekvatan prevoz, onda sam ja, kao roditelj, tražila nadoknadu za gorivo koje potrošim, s obzirom da je prevoz za sve učenike u Distriktu bude besplatan. Niko me nikada nije pitao da li imam novca da sipam gorivo, da dovezem dijete u školu, a školovanje je, kao što svi znamo, obavezno”, kaže majka Milica.

Ivanov odjeljenski starešina i nastavnik u Drugoj osnovnoj školi Snježana Lukić za Stankoviće i Ivana posebno, ima samo riječi hvale.

“On je vrijedan, marljiv, inteligentan, odličan đak, kao porodica su jako fini ljudi, a majka je zaista veliki borac”, kaže nastavnica Lukić.

Milica je pisala i Vladi Distrikta da iznađe način da se njihov problem nekako riješi, ali osim simbolične novčane pomoći od prije nekoliko godina, druge pomoći nemaju. Tek prošle godine ponuđena im je opcija da Ivan dobije asistenta, ali to su odbili, jer njemu asistencija u učenju ne treba, a majka Milica je stručno osposobljena za njegu i pomoć drugim licima.

S obzirom da više nemaju snage da se bore sa birokratijom, odlučili su da o ovome javno progovore, ne samo zbog svog slučaja, nego i brojnih drugih, u kojima su djeca sa invaliditetom i njihovi roditelji u ovakvim situacijama prepušteni sami sebi.

Zato je TV ekipa koja je radila ovu priču posjetila šefa resornog odjeljenja sa pitanjem može li se i kako pomoći Stankovićima, ali i drugim porodicama sa istim poteškoćama.

Šef Odjeljenja za obrazovanje Senad Osmanović rekao je da je riječ o atipičnom problemu, za koji ne postoji sistemsko rješenje.

“Majka ili blizak srodnik ne može biti asistent u nastavi. Odjeljenje nema mogućnost da plati gorivo roditeljima za prevoz djeteta, ali evo uradićemo čim prije sve što možemo da o ovoj temi razgovaramo na sjednici ili kolegijumu Vlade i pokušamo naći neko, barem privremeno rješenje”, rekao je Osmanović.

Roditelji u ovom slučaju ne traže milostinju, kako Milica ističe, nego samo ono što im po zakonu pripada. I ovo je samo vrh ledenog brijega kada je riječ o svim problemima i poteškoćama sa kojima se suočavaju mladi sa invaliditetom. Brojnim institucijama pristup im je u startu onemogućen zbog neadekvatnih prilaza, a rijetki su oni koji imaju osjećaja za njihove društvene, zdravstvene, obrazovne i druge probleme sa kojima se suočavaju tokom odrastanja.

https://youtu.be/RbeZd0Usyh8

Ovo nije jedini ovakav slučaj u Brčkom. Brojne su porodice koje svakodnevno organizuju vrijeme najbolje što mogu da njihova djeca, vezana za invalidska kolica, ne bi propuštala nastavu. Među jednim od takvim slučajeva je i priča majke koja je svakog dana od prvog razreda osnovne škole do zadnjeg razreda srednje škole kćerku, koja je danas već odrasla, nosila na rukama u školu, jer kolica nisu mogli da kupce, a prevoz do škole je u njeno vrijeme školovanja tek bio pojam. Iako je imala veliku želju, fakultet nije mogla da upiše, što iz finansijskih razloga, što zbog činjenice da fakultet koji je željela da studira u našem gradu nije postojao, a mogućnost da se preseli u drugi grad jednostavno nije dolazila u obzir.

Zato ovakvi životni problemi zaslužuju sistemska, a ne ad hoc rješenja.