FTJP – Fali Ti Jedan Papir

180

Odlazak na šaltere većini građana predstavlja dobijanje još jedne bore. Realno, rijetki su oni koji uživaju u tom obraćanju administrativnim službenicima, moleći ih da obave posao za koji su plaćeni, koji su pristali rade, od kojeg žive, i za koji sredstva u stvari izdvajaju građani, poreski obveznici.

I evo već dva dana razmišljam otkada, odakle, potiče taj prezir prema, izvinjavam se na izrazu, “šalterušama”, zašto se rodio, jesu li obe strane krive, ili su, čast rijetkim izuzecima, šalteruše stvarno mitska bića koja donekle upravljaju našim sudbinama. Nekako mi se čini da je do te stolice, jer se većina onih koji zasjednu u nju, na neki način preobrazi, na gore.

I tako moja prijateljica juče ode u takozvani CIPS (Pododjeljenje za lična dokumenta) da preuzme pasoš, za koji je uredno podnijela i popunila zahtjev (doduše, nije bilo obrasca na ćirilici, iako je tražila, ali da ne ispadne sada da ne zna i latinicu, iako ekavski priča) i platila traženi iznos za dva pasoša. Međutim, kada je predala zahtjev, osim kopije uplatnica, ništa više nije dobila. A trebalo je da dobije neku vrstu potvrde o prijemu zahtjeva za pasoš.

I, dakle, došla je da podigne pasoše, a gospođa s druge strane pulta joj je tražila tu potvrdu. Rekavši da je nema i da ima samo uplatnice (sa kojima je prilikom prelaska granice potvrdila graničnoj policiji da je upoznata sa tim da joj rok važenja pasoša uskoro ističe i da je podnijela zahtjev za novi, te nije imala problema prilikom izlaska/ulaska u družavu), gospođa za šalterom joj je bacila te uplatnice nazad, rekavši da je ne zanima i da mora donijeti potvrdu.

Iako je pokušala da objasni da potvrdu nije dobila, da vrate kamere ako joj ne vjeruje, ali da ipak ima dokaz da je pasoše platila i da je prošlo dovoljno vremena od predaje zahtjeva, te da su sigurno gotovi i da provjeri u ladici, gospođa se nije dala smesti i uporno je ostajala pri svome – FTJP – Fali Ti Jedan Papir, sa sve Ti.

Dakle, državni službenik bi stranci trebalo da se obraća sa Vi, da pomogne stranci da što lakše ostvari svoja prava, da svojim ponašanjem ne umanjuje svoj i ugled službe itd… Brojne su odredbe Zakona o državnoj službi i Etičkog kodeksa državnih i javnih službenika i namještenika u institucijama i organima uprave Brčko distrikta BiH, koje su u ovom slučaju prekršene.

Ali, ono što je najgore, gdje je nestalo ljudskosti, podrške, traženja načina da se pomogne drugom, da se riješi problem? Zar stvarno jedan papir, koji se svakog časa može odštampati, ukoliko je ranije pripremljen, ali nije dat stranci, može biti prepreka da neko dobije svoj lični dokument, kojim potvrđuje svoj identitet, na koji ima zakonsko pravo i obavezu. Zar je jedan šalterski radnik toliko moćan da stranci ograniči kretanje, bez da se imalo potrudi da izađe u susret, provjeri kakav je protokol u slučaju FTJP.

I tako je prijateljica bila uporna, zahtijevala da vidi šefa, da sa njim provjeri šta dalje, kako preuzeti dokument, nije valjda da ponovo mora podnijeti zahtjev i ponovo platiti za pasoše, koji već postoje? Ali, šef je zauzet. Ipak, bila je uporna, i to ne na baš ljudski način, jer se ovdje nije dalje moglo ljudskim ponašanjem, nego je povisila ton i samoinicijativno ušla u dio prostorija gdje je i kancelarija šefa… i tek tada je uslijedila reakcija, jer ne smije se galamiti, uznemiravaju se ljudi.

Uglavnom, svoje uredno plaćene pasoše, na koje kao građanin ima pravo, uspjela je na kraju da dobije. Ali se zapitala, kao što i svi mi trebamo, šta da nije bila tako uporna, šta da je bila neuka, šta da se uplašila – ko bi joj i da li bi joj iko pomogao? Možda je trebalo urgirati preko stranke da dobije svoj dokument? Je li tako od sada treba da radimo, jer je FTJP nebitan ako “imaš vezu”.

Ovo je samo jedan od slučajeva, mnogima se dogodilo da ne mogu da ostvare svoje pravo, drugima da mogu, ali teškom mukom. Šta je sa onima koji ne znaju kako, a niko neće da im pomogne?

Shvatamo da je krizno vrijeme, da su ljudi umorni, nervozni, uplašeni, da ne znamo hoćemo li se sutra probuditi zdravi ili ne, ali zar ne bi trebalo baš zbog toga i u ovakvom vremenu, biti solidaran i požrtvovan, biti čovjek?